Pitam se često…

Razmišljajući o čovjekovoj zlobi, priupitam samu sebe vrlo često bih li ja puno bolje uspjela u životu da sam poput njih. Možda bih imala više sreće u životu da slijedim put isfrustriranih i zlih ljudi, koji moraju dobiti sve na dlanu jer načinom svog ponašanja utjeruju strah u kosti drugima. Ne znam, možda sam se trebala ugledati na njih, pa da mi se svi uvlače, i da svi pomno biraju riječi koje će mi izgovoriti, da ja ne bih poludjela na njih, i izgovorila im stotinu drugih ružnih riječi.

Advertisements

..u našim očima, svemir se oslikava!

… “Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje niti jedan slobodan trenutak. Ljubomoran čovjek ne zna što je dosada. … Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čovjeku da radi, ni da sjedi. Tjera ga da hoda, tamo-amo, tamo-amo.” Ako za išta mogu reći da je pravo vražje djelo, onda…

Laž ima miris..

“… ako otkriješ tajnu, postaješ dio tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svako može da umre, ali svako ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Posljednjih tjedana i moji snovi zaudaraju. Gusti kao magla i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao…

Odbijam biti kao TI..

“Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više mjeseci, kako sjednem za neki stol, čujem kukanje. Žale se ljudi na kunu, na cijene, na penzije, na situaciju ovdje ili tamo, na mlade, na stare… I kukaju.. Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je ljepše…

Spontanost..

Što manje ljudi zna da si sretan – duže ćeš i biti Zanimljivo je to kako nas nije bilo briga što drugi misle, kako druge ljude nije briga što mi radimo i čime se bavimo. Nitko ne upire prstom u tebe, nitko ne mari što si obukao, što imaš na glavi i jesi li se…