Nebitni ljudi neka ostanu na nebitnom mjestu..

15730785_10155561555619409_238764110_n

“Ukoliko hoćeš da mijenjaš svoj život, pa ne znaš odakle da počneš, savjetujem ti da kreneš od sebe”

Koliko puta vam se dogodilo da jednostavno ne stignete sve? Zadnjih dana sam previše opterećena oko svega, pogotovo u ono vrijeme prije Božića kada sam se spremala za put kod obitelji. Sve je bilo sjajno, život mi se svodio na one odgovorne stvari koje svaka žena, majka mora odraditi. Sve se činilo nekako jednostavno, čak sam i sav silni umor koji se ponavljao zadnjih mjeseci, riješavala sa osmijehom na licu. Shvaćam i ja sama da nisam nikakav superheroj, ali opet drugačije od toga ne može. Imala sam sivih, tmurnih dana u svom životu. Živjela sam u svakom kutku ove lijepe naše, mijenjala sam stanove i lokacije kao neki ljudi čarape, mnogima je baš to zapelo za oko, pa govore ono što ne vide. “Živim kao kraljica koja se samo seli i uživa u životu”, no nitko se zapravo nikada nije pitao:

“Pa dobro, zašto ta malena obitelj toliko seli, jel se to njima sviđa, i žele li oni to.”

Od svoje obitelji sam bila udaljena i do 700 km, viđala sam ih na kapaljku, i srce mi je bilo umorno. Umorno od misli, umorno od silnih kilometara koji su se osjetili, itekako jesu. Znala sam tako čamiti kilometrima udaljena, okružena nepoznatim ljudima, nepoznatim mjestima, tražila sam utjehu, gledajući u prazno, nadajući se nekom poznatom licu, nadajući se da će i to završiti, da će moj život opet biti onaj stari, onaj sa velikom obitelji. Moja obitelj i obitelj od M. je dolazila jednom, dvaput godišnje. Bili bismo skupa 2-3 dana i onda je svatko otišao svojim putem, i svaki novi rastanak je bio sve bolniji. 

Znali smo u početku sjesti u auto, sa spakiranim stvarima. Kretati i mahati, a malenoj i meni su suze samo padale, znala sam da ne smijem to pokazati. Pa bih onako potajno obrisala suze i zabavila malenu, jer teško je kada dijete to osjeti. Nju bih tješila putem, i rekla bih joj da će sve biti u redu, zatim bi ona za pola sata i zaboravila što se dogodilo pa bi zaspala. M. bi me gledao i čitao bi mi misli pogledima, no nismo tu ništa mogli. Kako je put prolazio, kako smo ostavljali kilometre iza sebe, srce je sve teže kucalo, steglo bi me toliko jako da sam pretežno mislila da to neću izdržati. 

Na sve se živ čovjek navikne – u svakom novom gradu smo imali i nove obaveze, vrtiće i slično. Svaki dan nam je bio ispunjen i nekako bi uz sve silne obaveze i zaboravili na brigu. Svakim danom koji bi prolazio nama bi bilo lakše i navikli smo se. S vremenom je bilo sve manje suza, i sve je postala stvar navike.

Superheroj? Nikada nisam mislila da sam među njima, niti sam ikada željela da me netko hvali. Uvijek sam skromno obavljala što sam morala, skromno sam se ponašala i iste takve želje sam i imala. Gledajući iza sebe, zadnjih 5 godina je bilo zaista svega. Bilo je puno smijeha, suza, ljubavi, mira, ne-mira, puno svađa, puno mirenja, puno lijepoga, ali i ružnoga. Imala sam dosta uspona, jednako toliko i padova. Život mi je nekada bio poput bajke, a nekada poput scenarija za film pun drame. Znala sam u nekim situacijama samo sjesti na pod i pitati se “Jel moguće da se ovakve stvari samo meni mogu dogoditi?”, zaista, svega je bilo.

Pošto je još jedna godina blizu kraja, i pošto svi pišu o nekakvim željama, moj post je zapravo trebao i biti o tome. O mojim novogodišnjim željama.

Svjesna sam svojim mana i vrlina, znam što mogu i što ne mogu učiniti i kakve kvalitete imam, a što moram popraviti. Svjesna sam da sam čovjek koji je daleko od savršenosti.

Iz tih razloga bih mjenjala možda samo par stvari.

Kao što sam pričala u početku posta o mojoj opterećenosti, i kako nisam u zadnje vrijeme bila u mogućnosti da obavim sve kako spada, sada ću podijeliti jednu priču s vama.

Naime, zadnja dva-tri mjeseca sam si natovarila hrpu obaveza. Prva obaveza mi je bila da upišem španjolski jezik jer eto ne znam ni sama zašto. Volim španjolski, moj brat je odlučio ići i ja sam također pristala na tu ideju pošto znam da neću ići sama, a i bilo bi mi drago da naučim novi jezik (daa, napokon živim u gradu gdje imam nekoga). Nije mi čak ni učenje tog jezika bilo toliko teško jer Bože moj, svi smo mi gledali sapunice, pa već nešto i znamo iz španjolskog. I ajde, to mi je bila utjeha, mislila sam si da ću rasturiti taj jezik. No, gramatika i nove riječi, čitanje, opisivanje, snalaženje u gradu, brojevi do milijun, boje, životinje, jela, običaji, dani, mjeseci, predstavljanje sebe i svoje obitelji, unuci, bake, djedovi.. strašno! Ali, ponosna sam na sebe, došla sam do skoro samog kraja, naučila sam sve od navedenog, trenutno sam na “praznicima” i nastavak ide poslije nove godine. I baš sam sretna jer sam odlučila napraviti nešto za sebe. 

Kako sam već rekla, moja N. ide u vrtić-engleski program, upisali smo ju i na gimnastiku, pa joj dva dana u tjednu budu u totalnoj žurbi jer sve se mora stići. Taj dio me isto malo iscrpio, ali za njezino dobro i za njezinu budućnost, njezin razvoj, to je jako lijepa stvar i drago mi je da dijete sudjeluje u nečemu. Znate, nisam nikada smatrala svoje dijete obavezom, i nisam nikada nikome govorila koliko je zapravo teško podizati dijete, pogotovo u onim trenucima prije 2-3 godine kada je muž stalno išao na poslovne sastanke izvan države, a ja normalno kilometrima daleko od svoje obitelji. No, čovjek ponekad dođe do one točke, kada jednom godišnje sjedne i plaće, i kada mu je dosta svega. Bilo je trenutaka kada se nisam mogla otuširati od umora, i kada sam znala zaboraviti na sebe, zaboravljala sam jesti, spavati, zaboravila sam tko sam, što sam. Znala sam ponekad nakon svih silnih obaveza, ostaviti sve i samo sjesti. Sjediti u silnom neredu, okružena igračkama, raznim papirima, bojankama, bojicama.. odjećom, hranom.. Pomislim kako sam taj isti stan spremila prije sat vremena, prije 3 sata, i čak prije 6 sati. I onda u tim trenucima, poželim biti superheroj. Superheroj koji će sve to očistiti, koji će staviti prljavu odjeću u mašinu, čekati da se odjeća opere i staviti ju sušiti, superheroj koji će onaj kaos u kuhinji srediti, priznajte – imate i vi svojih dana. U kuhinji mi zna biti toliki kaos da šetam po kuhinji kao Baltazar i smišljam novi napitak koji će me učiniti superherojem. 

Bitna stvar svega ovoga je to da brzo zaboraviš. Kada vidiš svoje dijete koje tebe treba da bi mu objasnio što je to život, da ga naučiš sve što je potrebno, da ga gurneš naprijed kada padne, i da ga učiniš dobrom osobom. Kada si svjestan toga da to maleno biće ovisi o tebi, o svojoj mami i svom tati. Kada smo mi tom djetetu centar svijeta, i kada ne vidi i ne zna za nikoga drugoga. Pa što mi onda može biti teško? Sve što se tiče nje, meni nikada neće biti teško. Imam trenutaka kada puknem (jednom-dvaput godišnje) ali, zanemarim to. Zanemarim to onog trenutka kada vidim njezin osmijeh, kada s njom lutam okolo u njezinom svijetu mašte i kada činimo stvari na razigrani način. Kada se prebacim na njezin nivo, i kada postanem kao ona. Trudim se razumijeti ju, i što više biti slična njoj, da zna da uz sebe ima nekoga tko će s njom maštati, snivati i činiti sve one blesave stvari. 

Blog i posao – hm.

Biti bloger,pogotovo onaj tihi bloger za kojeg rijetko tko i zna, je vrlo teško. Naime, postala sam bloger prije točno 5 godina (bravo ja), no u tih 5 godina i nisam se baš nešto proslavila. Znala sam odustati par puta, pa bih onda par mjeseci samo gledala u svoj blog, onda se opet vratim, pa opet odustanem, i sada sam se evo opet vratila i držim se bloga. Dakle, osim ovog bloga gdje pišem jednom mjesečno (da se ispušem), imam blog o hrani. Ideja za taj blog mi je došla iznenada, odmah sam se bacila na njega, bila sam sretna jer se nečim bavim jer je to bilo u vrijeme kada sam bila na porodiljnom, pa sam se donekle osjećala i korisnijom, a imala sam i svoj način da se smirim i da pobjegnem od umora, misli i sl. Hranu nisam znala pripremati nikada, ali kada sam rodila i kada smo se prvi put preselili, morali smo od nečega i živjeti, pa sam počela kuhati. I onda sam vidjela kako neka jela pripremam bolje i od svoje mame, pa sam baš bila sretna, i samo sam se hvalila. S godinama sam se bacila na eksperimentiranje, isprobavala sam nova jela, nove namirnice i bila sam sve zadovoljnija i to sam naravno voljela dijeliti sa drugima. Moj blog je u početku bio dosta čitan jer sam ga pisala isključivo na engleskom jeziku, pa sam tako i stekla neke stalne čitatelje. Ali ove godine sam odustala od pisanja na engleskom, i blog sam okrenula na naše tržište, s tim da sam sada u fazi kada želim ubaciti nešto da mi prevodi i na ostale jezike (no nevermind). Bitna stvar je ta da imam dva bloga, jedan me ubije doslovno jer treba to i skuhati, treba to i uslikati, pa onda ako ne uspije poludiš, ako uspije ti si presretan, ali onda si svjestan da ga nije vidjelo puno ljudi. Pa ti dođu misli da odustaneš, ali neću – neću, imam ja novih planova u vezi bloga i ne odustajem. 😉 Samo hoću reći da nije baš lako biti bloger.

Ja sam inače grafički dizajner, radim trenutno od kuće, imam svoj maleni obrt, svakim danom učim nešto novo i trudim se biti što kreativnija i uspješnija, također se bavim i fotografijom.

No kada pogledam na sve ostale stvari, i kada pogledam na sve obaveze koje sam si natovarila, teško je da u svim stvarima koje radim mogu biti uspješan. Najuspješnija stvar koju činim je fotografiranje, to volim najviše i kad god imam vremena, pobjegnem negdje u grad i samo fotkam, pa bilo to samo sat-dva, nebitno – meni srce bude na mjestu. Biti fotograf, bio on amater ili profesionalac je nešto najljepše, barem za mene. Fotografiranjem najbolje opišem svoje emocije, i samu sebe. Dakako, tu je i zdravi život, pa sam od svih vježbi koje sam radila, nekako ostala najzahvalnija yogi, pa ju vrlo često radim doma i uživam u tome. Ovim putem svima preporučujem yogu, pogotovo ako imate bolove u leđima. Imam super videe, pa vam mogu i poslati. Dakako imam i super novu kolekciju knjiga, pa vam svakako mogu dati i preporuke. 😉

stock-photo-66007661

Promjene.

Vrijeme je dragocjeno, i od svih silnih želja koje čovjek ima, uvijek je možda čak i najvažnija želja – vrijeme. Vrijeme je nešto što nedostaje, da imam više vremena – onda bih se bavila i sa više stvari, radila bih sve ono što me veseli, i bila bih iskreno sretna jer bih sve stigla. Zato imam želju da svoje vrijeme od sada iskoristim samo za ljude koje volim i za snove koje imam. 

Ne želim više biti opterećena nebitnim ljudima, ne želim slušat tuđe priče i tuđe živote. Ne želim sudjelovati u nećemu što mi oduzima moje dragocijeno vrijeme. Od Nove godine, možda postanem i netko tko će imati manje dlaka na jeziku. Do sada sam vrlo često znala ljudima govoriti ono što mislim, i uvijek bih bila iskrena. Nekada bih prešutjela jer nisam htjela nikoga uvrijediti. Ali onda vidim što ti isti ljudi rade meni, pa požalim što nisam drugačije reagirala i drugačije pričala. Promijeniti ću to, gledat ću samo ravno i misliti ću samo na ono bitno – ono što je meni, i mojima bitno.

Kada pogledam unazad, onaj silni nered u stanu koji me zna dočekati, sve one nebitne stvari koje se daju oprati, baciti, kupiti nove, prebojati, i slično – nebitne su! Voljela bih biti odgovornija, pod tim mislim da što više sudjelujem u životu svog djeteta. Da budem svaki svoj slobodni trenutak samo s njom, svugdje. Da ju slušam, da joj pričam, da ju volim, ljubim, mazim i grlim. To sve dakako već radim, i svaki moj trenutak je njezin. No, želim izbaciti ono nebitno i vrijeme koje bih potrošila na to, želim dati svom djetetu. 

Ne želim rasipati svoju energiju na nebitne stvari, i nebitne ljude. Ne želim biti superheroj koji će brzinom munje spremiti stan jer je kontrol freak i sve mora biti na svom mjestu, ne želim biti superheroj jer ne želim da mi sve bude najljepše i najbolje, najčišće i najmirišljavije. Želim otići van umjesto što ću spremati, želim udahnuti život i prirodu, želim povesti svoju N. i smijati se satima.

Nebitne stvari i nebitni ljudi neka ostanu na nebitnom mjestu, za njih od sada nemam vremena.

 

Advertisements

2 thoughts on “Nebitni ljudi neka ostanu na nebitnom mjestu..

  1. I have to use Google translator to read your blog so sometimes the translation might not be 100 percent correct. This is not a complaint, it is what it is. Has a blogger, like millions of people across the world my blog is viewed by a few people and I have another blog viewed by even less. Why do we do it, a means of expression, release . Others might have other reasons. Sometimes I get a reply about something I photographed or write that brought a little joy, or a memories from the pass to someone. Or just myself.
    I enjoy reading blogs that I find interesting, I read some of your yours when they were in English and I followed you. I still read them, Life has it ups and downs, enjoy them. Keep writing at lease you know one person reads them.
    I wish 2017 to be a magnificent year for you and family.

    love and compassion to all beings
    George

    Liked by 2 people

    • Dear George, i’m very glad that I have readers like you. Thanks to this comment, a lot of means to see such a nice comment. When I read your comment, then I know that my text is worth something and I’m happy. I wish you and your family all the best in 2017, I wish you much success, love, health and happiness. 🙂

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s