Snovi u kuferima..

 

994486_10153521255934409_4421006577065985337_n

“Ili pak imati samo odjeću koju nosimo na leđima, ništa ne čuvati, živjeti po hotelima i često ih mijenjati, seliti se iz grada u grad, iz zemlje u zemlju; jednako dobro govoriti i čitati četiri ili pet jezika; nigdje se ne osjećati kao kod kuće, ali gotovo bilo gdje ugodno.”
— Georges Perec

Uvijek sam htjela napisati knjigu, no nisam nikada imala nikakvu ideju o čemu bi ta knjiga mogla biti. Nisam nikada smatrala svoj život dovoljno zanimljivim da mogu pisati o njemu, da mogu izvlačiti nekakve mračne tajne ili mračne misli iz sebe, pa da ih podijelim sa drugim ljudima. Nije mi se u životu dogodilo ništa preveliko o čemu bih mogla pisati, živim kao i svi drugi ljudi. Borim se i trudim se opstati, kao i svi vi. Razlika je jedino u tome što sam se dosta puta selila, i upoznala sam dosta drugačijih tradicija i kultura, premda su sva mjesta bila u istoj državi, ne biste vjerovali koliko smo svi zapravo drugačiji. Jedan grad u kojem sam živjela je stao u vremenu, drugi je bio nešto između, u trećem je bilo preopušteno, a u zadnjem je opet sve užurbano. Čak ni sama ne znam koji način življenja mi najbolje odgovara. Taman kada sam se navikla na to da mi sve ide “Pomalo”, i da za sve imam vremena, da nigdje ne žurim, taman tada sam se opet preselila u grad koji ima jako brzi tempo. Tempo koji rijetko tko može pratiti, ali dobro, navikneš se kao i na sve ostalo. Živjela sam uz svoju obitelj godinama, i ponekad pomislim da nisam to cijenila dovoljno. Pomislim da sam možda trebala više vremena provoditi sa obitelji, da sam ih trebala više slušati, gledati i upijati njihov govor tijela. Jedno vrijeme sam živjela jako daleko od njih, daljina je bila beskonačna, tako se barem meni činilo. Trebala mi je cijela “vječnost” da dođem do njih, a i takvi trenuci su bili dosta rijetki. Toliko rijetki da se opet nisam mogla svakome pojedinačno posvetiti onoliko koliko sam željela. I onda bih opet otišla nazad bez jedne polovine srca. Ali, onda sam se opet navikla na takav život. Prilagodila sam se takvom životu, i dala sam šansu novom gradu. Uživala sam u njemu maksimalno. Prvi put u životu sam živjela na moru, i to mi je bilo jako uzbudljivo. Svaki dan sam provodila na obali gledajući u more, pronašla sam svoj mir uz glasne valove i brodove koji plove. Odgovarao mi je takav život, odgovarala mi je promjena. Bila sam opuštenija, zadovoljnija i puno sretnija.. mada sam bila svjesna toga da mi nedostaje jedna polovina srca. Uvijek kada bih razmišljala o tom gradu na moru, i kada bih ga trebala opisati.. uvijek bih se sjetila njegovog mirisa. Ne mislim na onaj ružni miris kanalizacije na kraju rive, nego na pravi miris grada. Poseban je, svaki kutak grada je poseban na svoj način. Najviše me oduševio stari grad, tamo sam znala provesti sate i sate, i to samo šetajući okolo. Šetala bih i upijala ljepotu, tu divnu ljepotu grada. Onda bih znala sjesti i razmišljati, gledati u ljude kako prolaze spuštene glave ne obazirući se na ljepotu oko sebe. I onda si mislim, zar stvarno rijetki vide ljepotu koja ih okružuje? Koliko žalim što sam otišla iz njega, jednako toliko mi je i drago. A saznat ćete i zašto! Bila je to ljubav na prvi pogled, no ipak je nešto nedostajalo..

 

– Zatim se sjetim onog malenog gradića u kojem sam odrasla, koji je stao u vremenu. Znate, to je jedan od onih gradova koji zaista nema život u sebi. Gdje god se okreneš, sve je tako usporeno, kao da je grad prestao biti grad, i kao da je izgubljen u vremenu i prostoru. Ljudi su beživotni, svaki dan je jednak drugome, ništa se ne mijenja. Iz tog razloga čak ni ne žalim što sam otišla iz njega, jer nisam ja takva, ne mogu biti zarobljena u vremenu. Kada pogledate sve te ljude željne života, kako bauljaju gradom i traže nemoguće promjene, onda vam bude žao što to tako mora biti. Žao mi je što je moj rodni grad ostao isti, što se ljudi ne pomiću sa svog mjesta, i što do promjene nažalost neće doći nikada. No, možda ipak ima nade. 

Današnje vrijeme – grad u kojem trenutno živim. Hm.. to je onaj užurbani grad, kada sam tek stigla ovdje, mrzila sam njegov tempo. Ništa mi nije bilo jasno, i trebalo mi je vremena da se naviknem, da se pokrenem. Kada sam konačno uhvatila isti tempo kao i drugi ljudi, osjećala sam život. Znate, u ovom gradu se život može osjetiti, itekako.. grad nikada ne spava, uvijek se nešto događa, i onda shvatiš da zapravo nemaš dovoljno vremena da sve popratiš. Gradić je prekrasan, pun je života i pun je raznolikih ljudi. Kao glavni grad i treba biti takav, ne bi se trebalo osjetiti da u njemu nema života, i da ni slučajno vrijeme nije stalo. Prekrasne su ulice ovog grada, od svih drugih gradova, ovdje sam nekako osjetila da pripadam. Dala sam šansu ovom velikom užurbanom gradu i on se iskazao. Shvatila sam da ipak možeš biti sretan daleko od svoje obitelji, iako znaš da će oni uvijek nedostajati. Sada sam bliže svojoj obitelji, i to je svakako veliki plus. Uvijek sam imala osjećaj da zbog silnih selidbi nikada više neću osjetiti što je to pravi DOM, no mislim da sam ga ovdje izgradila. Ovaj grad koji sam na samom početku mrzila, i nisam bila zadovoljna njegovim tempom, sada je postao dio mene. Ovdje pripadam, i iskreno se nadam, da ću ovdje i ostati. 

 

Naučila sam da nikada ne možeš znati što će ti život donijeti.. 

14718757_10155261953994409_7889938434545246429_n

“„Svi mi imamo potrebe koje nas definiraju i pokreću a jedna od njih je i želja tokom života nekome ili nečemu pripadati.”

 

Advertisements

2 thoughts on “Snovi u kuferima..

  1. Pažnju mi je privukao tvoj tekst jer ima isti naslov kao i moj blog, Snovi u koferima. Mislim da u te reči staje sve ono što su za mene putovanje, traganje, promene, otkrivanje sebe i sveta. Nastavi da putuješ sa snovima u koferima. srećni putevi! 🙂

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s