I vjetar su nam zaprljali..

 

Ali jesen me je najviše mazila..

***

Pretpostavljam da sam tako primjetio i izvjesni Prljavi Vjetar koji me je presreo ispred Glavne Pošte? Na tom uglu vjetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, sjeverac, jugozapadni, povjetarac, ili bilo koji drugi zaduvan lik iz meteoroloških izvješća, vjerojatno ga ne bih ni pogledao …
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu
zapazim prije nego One Druge …
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao dune u spirometar …
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
Spomenik Vojniku Koji Čeka Djevojku Koja Neće Doći?), Bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno da zasite i trgove ovog svijeta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomakne. Jedva je nekako nakostriješio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuni srozano reklamno platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve …
Ipak, kad mi se onako grebatorski unio u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je u nosnicama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući ga se riješiti, ali nije tek tako odustao. Slijetao me je kao prosjak, sve do sredine pješačkog prijelaza, osjećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na antilopu, prašnjave i pepeljaste, ljepljive kao tavanska paučina …
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhitio sam je vrhom jezika i
pljucnuo kao zrno maka …
Eto …
I vjetar su nam zaprljali …
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom mjeseca, danima su se sivi vuneni oblaci cijedili sa nebeskog štrika. Teški Koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, Zmaj] ovinu i mramor Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušila pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vjetar bio dovoljan da je digne i uskovitla …
Ekipi Autista na autobusnoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao uloviti neki sapatnički pogled, ali samo bi netko za metar i sedamdeset niži nego ja uspio uloviti poglede Ljudi Sa Belim plastičnim vrećicama, koji su, odradivši još jednu subotu, poraženo čekali posljednji autobus za periferiju …
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vjetrić? Otkud to da me je probirljiva gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primjećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari …
Oni pomenuti Teški Koraci dokoračali su, naime, iz Veoma pacifičkih Naselja, prvo tu u Neka Obližnja Naselja (pretvorivši ih postupno u Neka Vrlo Udaljena obližnja Naselja), pa onda, mic po mic, i gric po gric, sve do same koštice varoši. ..
Da, da …
Nekome tko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi s njima, i neću se prevariti da je ponovo započinjem. Ukratko, dotični Teški Koraci, naviknuti na sve same prečaci u životu, pokupili su iskrice alergena negdje usput, i donijeli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Primjetio sam da me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savjesno da bi ih ikako mogao izbjeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zavjerenik, pritajenim i sjenovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, iu kojima se, kao u katakombama, još može naići i na tragove koraka mojih rijetkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i kazališta nisam imao nikakvih šansi …
Srećom, vrlo blagi rastvor toga u vjetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par
faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog lijeka, otprilike), mada, ruku na srce, mislim da mi ni prije toga lice nije izgledalo puno vedrije …
No, sjetivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinjak metara uzvodno, držao sam desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izletjeti iz zavoja pri sljedećem zauka od mosta, što se vjerojatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj …

Znajući da se vjetrovi najbolje love u krošnjama, pogledom sam obišao zamke koje sam postavio u granama Velikog Crnog Drveta pred Uspenskom Crkvom, sve su mirovale … Te grane su, uzgred, bile mrke i teške, kao da su donijete rijekom, a sitni žuti listovi tinjali su tu itamo, tamnim hladnjikavo sjajem, kao ćilibar … Uzalud, pomislih, ako do sada nisam naučio da razlikujem lipu od platana, ili brijesta, onda više i neću, bojim se … Ali, svejedno … Volio sam to drvo, od malena još, i sve te godine ono je za mene jednostavno bilo ono VelikoZeleno drvo Kraj Uspenske Crkve … Dan kao ovaj, kad se prije moglo objasniti kao ono Veliko Crno drvo Kraj Uspenske Crkve, mogao je značiti samo jedno : Jesen je … Jesen je već.. I opet? Kako sam to samo mogao propustiti? Gdje li sam se zadesio one večeri kad je njena pozlaćena parada umarširala u našu varoš? Eh, da … Ni godišnja doba ne pomiču me više kao nekad … Proljeće mi je uvijek udaralo šamar, Ljeto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno, kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa … Ali Jesen me je najviše mazila … Spuštala mi se na ramena nježno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila mjereći kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena … Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pijesak , negdje na samom izvoru moje kičme … Veliki zupčanik, koji bi ranije uvijek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar, zarubiose kao šljunak, i točkici su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako … Dovraga, poražavajuće lako … kao na glupom okruglom časovniku u holu željezničke stanice koji melje rezignirano, kaodolap, nemajući pojma o tome da li je vani upravo sumrak, susnježica, listopad ili eventualno ponedjeljak …

14813737_10155315467074409_683494284_n

Maksimir, Zagreb

(Balašević)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s