‘Na koliko se načina jedno srce može izmožditi, a da se od njega i dalje traži da kuca?’

 

***

Ma koliko da sam se trudila ne misliti na njega, nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se kasno noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane nesanicom, da sve polako klizi u zaborav. Da mi je svijest sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršene boje njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir, nijanse njegova glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali morala sam se sjećati. Jer da bi mogla živjeti, morala sam vjerovati samo u jedno – morala sam znati da on postoji. Samo to. Sve sam ostalo mogla podnijeti. Samo dok on postoji. Upitala sam se koliko to ovako može potrajati. Možda ću jednog dana, godinama udaljenog – samo kad bi mi se bol smanjila do podnosive mjere, moći sagledati te  kratke mjesece koji će uvijek biti najbolji u mom životu. A, uspije li bol ikada oslabiti u tolikoj mjeri da mi to omogući, bila sam sigurna da ću mu biti zahvalna na svakom trenutku koji mi je podario. Što je bilo više nego što sam danas tražila, više nego što sam zaslužila. Možda ću to jednog dana moći tako doživjeti. Ali što ako mi ova rupa nikada nimalo ne zaraste? Ako mi rasparani rubovi nikada ne zacijele? Ako je šteta tajna i nepovratna?

♥ Ja sam se promijenila, iznutra se izmijenila gotovo do neprepoznatljivosti. Bilo mi je mrsko izgubiti makar i te kratke sekunde bliskosti s uspomenama koje ne bole, koje dolaze same od sebe. Bez svjesnog prisjećanja. Kako da mu objasnim tako da me shvati? Prazna sam ljuštura. Poput napuštene kuće, predviđene za rušenje, mjesecima sam bila posve ne nastanjiva, sad mi se malo poboljšalo. Dnevna soba mi je u boljem stanju. Ali to je sve, samo taj jedan djelić. On zaslužuje vise od toga, više od jednosobne, ruševne stračare. Nema tog truda kojim bi me on mogao vratiti u posve upotrebljivo stanje.

– Istinski sam znala jednu stvar, znala sam je u dnu želuca, u srži kostiju, znala sam od tjemena do tabana, znala sam je duboko u grudima, znala sam to da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da te slomi. Bila sam tako slomljena da me se više nije moglo popraviti. Bilo je to isto ono mjesto.. ali nije u sebi imalo ono što tražim. Osjetila sam razočarenje gotovo istodobno s prepoznavanjem. Ima li smisla ići dalje? Ništa se ovdje nije zadržalo. Ništa više od uspomena koje sam mogla prizvati kad god sam htjela, ako bih ikada bila voljna podnijeti popratnu bol, bol koja me sada spopada. Ničega posebnog ovdje nema bez njega. Bilo je kao da je netko umro, kao da sam ja umrla. Jer nije da sam izgubila samo istinsku ljubav, premda bi već i to sasvim lako ubilo bilo koga. Izgubila sam i cijelu svoju budućnost, cijelu svoju obitelj, cijeli život koji sam izabrala. ♥ Ne! Nisam još donijela tu odluku. Ne znam mogu li uopće to učiniti, a sad više nemam vremena za razmišljanje. Ali bila bih budala da mislim kako bih ga sada mogla odbiti bez posljedica. Pravu sam ljubav izgubila zauvijek. Princ se nikad neće vratiti da me poljupcem probudi iz začaranog sna. Na koncu konca, nisam ni ja princeza. Kakav je onda protokol iz bajke za druge poljupce? One svakodnevne, kojima se ne skidaju čarolije? Napokon, na koliko se načina jedno srce može izmožditi, a da se od njega i dalje traži da kuca? Preživjela sam u ovih nekoliko dana štošta što me trebalo dokrajčiti, ali nisam se zbog toga osjećala snažnom. Umjesto toga, osjećala sam se užasno ranjivom, kao da bi me jedna riječ mogla razbiti. ‘

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s