Crno-bijeli pantomimičari..

“Znaš, ljudi su ti crno-bijeli pantomimičari: neprestano mašu rukama, glume kretnje, a neprestano stoje na mjestu. Ne mijenjaju se: samo svlače i navlače maske, mijenjaju pročelja, dekoracije, zastore, navlače žaluzine, škilje i proviruju, prilagođavaju se okolini, onom što okolina naziva normalnim. Neprestano se žale, kukaju, jadikuju, a ustvari, sve su sami odabrali. Živote natrpavaju kao malene stanove i sobičke nepotrebnim pokućstvom, skupljaju laži kao zalihe brašna pred rat.” 
— Ivana Šojat-Kuči (Kao pas)
tooooooo
“Ne’ko je jednom rekao da je umjetnik u isto vrijeme nešto mnogo manje i nešto mnogo više od običnog čovjeka. U današnje ljubomorno vrijeme, ti ljudi, ti obični ljudi, oni pate zato što se boje da je umjetnik to drugo. A umjetnici pate jer se boje da su ipak ono prvo. Ranjivi, preosjetljivi, nesposobni da zagrle stvarnost onakvu kakva ona jeste. Netalentirani za život, talentirani za nešto drugo. Nešto drugo, ha. Bez ikakve garancije da je to drugo zaista nešto istinito. Sretni i nesretni jer vide dalje i više nego ostali. Vječito prljavi od tragova tuđih šaka na sebi, šaka šakala koji ih vuku dolje, u svijet pod libelom. Umjetnik nikada ne zna da li više voli život ili smrt, zato. On vječito luta između te dvije krajnosti. Ne’ko drugi je pak rekao da je umjetnost kompenzacija za stvarnost, jer nastaje iz onoga što nemaš. Umjetnici, naravno, nikad nemaju ništa. Njihove ruke love vazduh, zato svima izgledaju prazno. Umjetnik nema dokaza da nisu prazne. Nikad nema dokaza. Nikad ne zna da li je od neba dobio dar ili prokletstvo. Da li je njegov tajanstveni sufler muza, ili demon? Da li on stvara ili samo prenosi? Znanje je imanje, vele ljudi – pa tako, kako umjetnik nikad ništa od ovoga ne zna, logično, on ništa i nema. On je tu da pred svijetom bezrezervno brani nešto u šta ni sam nikada ne može biti siguran. Nikad do kraja. S vremenom, on postaje zavisnik – uslov njegovog življenja postaje činjenica da li je priznat ili nije. Onog časa kada inspiracija počne da ga napušta, on je gori paćenik od svakog zaljubljenog balavca. On ne može da preživi činjenicu da je ostavljen. On ostaje nenadoknadivo napušten. On umre bijedan i jadan. Ono malo vazduha što je zarobio prstima tada proklizi i nestane, kao da ga nikada nije ni bilo. I on nestane sa ovog svijeta ne znajući da li ga je uopće bilo.”
— Marko Šelić (Zajedno sami)
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s